ISKORISTITI VLASTITE GRIJEHE TAKO DA POSTANEMO REVNIJI

Ponizna ispovijed naših grijeha ih preobražava u zasluge

Već smo skoro na kraju knjige i ovo poglavlje nas mora dovesti do konačnog cilja; – Umijeća kako iskoristiti vlastite grijehe, i do vrhunca savršenosti: revnost u Božjoj ljubavi.

Čitatelje, koji žele upoznati otajstveni izvor ljubavi prema pokori, upućujemo na posljednje poglavlje Rasprave o Božjoj ljubavi od sv. Franje Saleškoga. Ovdje je dosta podsjetiti, da su predmet pokore naši grijesi i odmah ćemo shvatit koristi koje nam oni moraju pribaviti.

Pokora obuhvaća različite čine. Mi ćemo ih sažeti u čine koji su u teološkom govoru i narodu prozvani pokornički čini: ispovijed, kajanje, zadovoljština. Oni su predmet i bitni dijelovi sakramenta pomirenja.

Za svaku od tih triju točaka, naš ljubljeni naučitelj daje uzvišene pouke, a mi ćemo u svjetlu njegovih riječi moći otkriti blaga koja nam pribavljaju naši grijesi, ako nastojimo oko tih čina u pokorničkoj duši. “Kada promatramo ispovijed i optužbu za vlastite grijehe, kao i napor koji od nas zahtijevaju, te blagoslov koji nam pribavljaju, odmah se oni uočavaju kao moćno sredstvo da preobraze naše padove u izvore zasluga. Ljupko srce našeg Otkupitelja raspoređuje i upravlja svim događajima svijeta na korist duša koje se žele podvrći bez pridržaja Njegovoj ljubavi. Istina je, kćeri moja, da su grijesi, sve dok ostaju u duši, trnje, ali protjerani dragovoljnom optužbom u ispovijedi, mijenjaju se u mirisne ruže, te kako ih zloba privlači u naša srca, tako ih dobrota Duha Svetog tjera van.”.

“Škorpion je otrovan kad ujeda, ali ako ga se uzme i iz njega izvadi ulje, ono postaje djelotvorni lijek protiv samog njegovog ujeda. Grijeh je sramotan samo kad se čini, ali ispovjediti ga i činiti za njega pokoru, časno je i spasonosno.”.

“Skrušenost i ispovijed su tako lijepi i djelotvorni, da brišu ružnoću i uništavaju smrad grijeha. Šimun gubavac je smatrao da je Magdalena grešnica; naprotiv naš Gospodin mu reče da nije i ne govoraše o drugom, nego o miomirisima, kojima ga je pomazala i veličini njene ljubavi. Ako smo doista ponizni, Filotea, naš grijeh će nas vrlo ražalostiti, jer Bog je njime povrijeđen; ali optužiti se zbog grijeha je vrlo draga stvar, jer se Bog na taj način štuje. Jedna potpora za nas je upoznati liječnika o zlu koje nas muči. Kad dođete pred vašeg duhovnog oca, zamislite da ste na brdu Kalvariji, pod nogama Isusa Raspetog i da dragocjena Krv teče sa svih strana da vas opere od vaše zloće. Doista, kako god to nije upravo krv našeg Spasitelja, ipak je to uvijek zasluga krvi koju je prolio, a koja se obilno izlijeva u ispovjedaonici. Otvorite vaše srce, kako bi iz njega izašli svi grijesi i onoliko koliko oni iziđu, ući će dragocjene zasluge Božanske muke, da vas ispune blagoslovom.”.

“Ako se budete na takav način ispovijedali, vježbat će te se u poniznosti, poslušnosti, jednostavnosti i ljubavi. Vježbat ćete prikladnije čine kreposti u samoj ispovjedi, nego u bilo kojoj drugoj pobožnoj vježbi.”.

Ispovijed i pokora čine čovjeka beskrajno više dostojnim časti nego li ga je grijeh činio dostojnim prezira

“Ispovijed i pokora čine čovjeka beskrajno više dostojnim časti, nego li ga je grijeh činio dostojnim prezira.”.

“O Bože, koje li sreće za Očevo srce, koje ljubi čuti, da kći priznaje daje bila zavidna i zločesta! Kako postaje dragocjena ta zavist, budući da je poslije slijedila iskrena optužba. Vaša ruka, pišući pismo, čini vrednije djelo od onoga koje učinio Aleksandar.”.

Otac Da Ponte donosi o tome divne misli. On uzvisuje čine kreposti, koje se u ispovijedanju naših grijeha upravo umnažaju, čak i ne oklijeva zvati ih djelom nadljudske kreposti. To izgleda učini Job, kad protestira pred Bogom, da nikad, kao drugi ljudi, nije sakrio svoj grijeh, ni svoju zloću (Job 30,33).

Sveti Grgur tvrdi, da nam je potrebno više hrabrosti za ispovjediti nego za izbjeći grijeh, a zna se da je sveti Augustin govorio: “Bog optužuje tvoje grijehe, ali ako se ti sam optužiš, bit ćeš ponovno s njim sjedinjen.”.

Sad razmislimo da samo jedan put počinjeni grijeh može postati, ako se za njega 100 puta kajemo, prilika za krepost i neporecivu zaslugu, kako bismo onda imali povod da uskliknemo: O, sretne li krivice!

Čudesni učinci pokajanja za grijehe

Ista razmišljanja, s još jačim razlozima se primjenjuju i na pokajanje. Ovdje će nam autor Teotima otkriti oživljavajuću službu, koju čini Božanska ljubav “po svojoj ljupkoj boli i bolnoj ljubavi”:

“Priroda, koliko ja znam, nije promijenila nikad vatru u vodu, premda, naprotiv, neke vode su se promijenile u vatru. Jednom je Bog učinio to čudo. Čitamo u knjizi Makabejaca, da kad su Izraelci odvedeni, u vrijeme Sidkije, u babilonsko sužanjstvo, svećenici su, po savjetu proroka Jeremije, sakrili svetu vatru u isušeni zdenac, koji je bio smješten u dolini. I po povratku iz sužanjstva, njihova djeca, po pričanju očeva, pošla su tražiti sakrivenu vatru. Ali su, međutim, našli da se vatra pretvorila u prljavu vodu. Vadili su vodu i, kako im je naredio prorok Nehemija, izlijevali je na žrtve, koje su bile spremne za sveti prinos. Čim su se pojavile zrake sunca i dotakle vodu, ona se iznenada pretvorila u golemu vatru.

Vrlo često, usred naših jada i žaljenja, prouzrokovanih živim kajanjem, Bog stavlja u dno srca, o Teotime, svetu vatru svoje ljubavi. Ta ljubav se poslije mijenja u vodu mnogih suza, koje se, po drugoj promjeni, mijenjaju u novu, veću vatru ljubavi. Tako je velika grešnica najprije ljubila Spasitelja, zatim se ljubav promijenila u suze, a te suze u čistu ljubav, tako da je Isus rekao, da su joj oprošteni mnogi grijesi, jer je mnogo ljubila. Kako vatra pretvara vino u vodu koja se zove acquavite (rakija) i acqua ardente, jer se usredotočuje i hrani velikom lakoćom vatru; tako razmatranje o Božanskoj dobroti, koja je povrijeđena grijehom, proizvodi u duši vodu pokajanja iz koje se poslije rađa vatra Božje ljubavi, zbog čega bi se mogla nazvati prikladnim riječima: voda života i goruća voda.”.

“Promotrite, Teotime, kako je ljubljena Magdalena plakala iz ljubavi: Odnijeli su mog Gospodina i ne znam kamo su Ga položili, ali kad Ga je, sa suzama i uzdasima pronašla, držala Ga je i čuvala s ljubavlju. Nesavršena ljubav Ga želi i traži, pokora Ga traži i nalazi, a savršena ljubav Ga drži, da bi Ga privinula uza se. Govori se da etiopski rubini imaju po naravi vatru skoro blijedu, ali ako ih stavimo u ocat sjaje se i pokazuju svoj bljesak. Tako je i ljubav, kojoj prethodi kajanje, obično nesavršena, ali očeliči se u gorčini pokore, jača se i postaje čista ljubav.”.

“Nije pravedno da grijeh ima toliku snagu protiv ljubavi koliku ljubav ima protiv grijeha. Jer grijeh proizlazi iz naše slabosti, a ljubav iz Božje moći. Ako grijeh obiluje zloćom za naše rušenje, to milost još više obiluje dobrotom za popravljanje, jer onoga koji ne bude iskazivao milosrđa zadesit će sud bez milosrđa; a milosrđe se smije sudu (Jakov 2,13). Tako je naš Gospodin radio i kod tjelesnih ozdravljenja, koje je činio stvarajući čudesa. Ne samo daje vraćao zdravlje, nego je dijelio nove blagoslove, tako da je ozdravljenje daleko nadmašilo bolest. Toliko je dobar prema ljudima!”.

Sveti Bernard govori o posebnom mirisu koji se zove “miris skrušenosti”. “To je onaj miris, koji duša pokrivena mnogim grijesima pripravlja kad počinje razmišljati o vlastitom stanju, ubire, ujedinjuje i satire u mlinu savjesti mnoštvo grijeha svake vrste i poslije ih baca u pećnicu srca, koje je potpuno zapaljeno, kuha ih na vatri bolnim kajanjem.”. Onda može ponoviti s prorokom: “U meni je srce gorjelo, na samu pomisao bi buknuo oganj.”(Psalam 38,4). Sastojci od kojih se pravi taj miris nisu jako daleko, možemo ih bez muke pronaći i izobilno ubrati u našem vrtu svaki put kad su nam potrebni. Tko doista ,osim ako se ne želi zavaravati, ne nalazi u sebi samom veliku gomilu grijeha i pakosti?”.

Osjećaji prikladni da se ohrabri pokornik sjećajući se svojih grijeha

Svi jači i snažniji osjećaji koji potiču dušu, koja istinski želi činiti pokoru, duboko prodiru u nju po rupi koju je otvorio grijeh, kako bi ustostručila svoju ljubav prema Bogu kojega je povrijedila. Kajanje što smo ogorčili Božje srce, zahvalnost prema Njegovoj strpljivosti, neprestanom darivanju Njegovih darova i velikodušnosti Njegova praštanja; potreba činiti sve da On zaboravi nevjernosti iz naše prošlosti i ne znam što sve gorko i sramotno nas potiče na plač s Magdalenom pred Spasiteljem, te udvostručuje onoliki plač, do te mjere, da On dopušta da mu se cjelivaju noge i srdačno prihvaća naše pokajanje. Neće li to biti dovoljno da upali u skrušenoj duši moćni plamen ljubavi sve dosad nepoznat? Ah, koliki nebeski požar bi mogao dosegnuti onaj tko se na taj način hrani sjećanjem vlastitih grijeha!

“Što više netko uranja u Božansku ljubav,” – kaže sestra Benigna Gojos – “to ga više taj spomen probada i potiče da ljubi Biće na tako nedostojan način uvrijeđeno.” Grijeh je trajao jedan trenutak, a vatra ljubavi traje kroz čitav život, čak se može udvostručiti svaki put kad mi na to i ne mislimo, što govorim može postati i vječna; sveti Alojzije Gonzaga uživat će za sve vjekove neizrecivu bujicu radosti, upravo zbog jedne ili dvije nesavršenosti, bez kojih možda je ne bi uživao.

Doista, kako je svako dragovoljno sjećanje, koje odobrava i koje se naslađuje na počinjenom grijehu nova mrlja koju zadobivamo, isto tako je pravedno da duša u milosti postiže nove zasluge svaki put kad osuđuje, oplakuje i odbacuje svoje stare grijehe. A tko će proračunati gomilu tih zasluga, budući da se ta oplakivanja mogu bezbrojno umnožiti?

Po drevnom običaju, ne postoji hodočasnik koji, prolazeći pokraj Abšalamovog groba, ne dobaci neku pogrdnu riječ, prisjećajući se tog izopačenog sina, i ne baci kamen prema njegovu grobu. Tako pod nagomilanim kamenjem javnog prezira, grob tog zlikovca postao je uvaženi spomenik poštovanju, koje narodi imaju za četvrtu zapovijed: Poštuj oca svog i majku svoju!

Na isti način, svaki od naših grijeha, postajući uzrokom neprestanih oplakivanja, može služiti kao temelj gomile zasluga. U svim ovim mislima nalazi se beskrajni ocean utjehe i one nas potiču da na grijeh primijenimo ono što o smrti kaže prorok Hošea i apostol Pavao: “Pobjeda proguta smrt, pobjeda ljubavi.”.