ISKORISTITI VLASTITE GRIJEHE UČVRŠĆUJUĆI SE U USTRAJNOSTI

Iskustvo naših padova čini nas razboritijim

Predmet ovog poglavlja već je prešutno obrađen na prethodnim stranicama, a nije ništa drugo, nego logična posljedica posljednja dva poglavlja.

Grijesi, pribavljajući nam istinsku savjest o našoj slabosti i dajući nam veća prava na Božansku dobrotu, nas vode do toga, da budemo oprezniji i da se utječemo s pouzdanom poniznošću onom, bez kojeg ništa ne možemo i s kojim, naprotiv, sve možemo. Znamo da su nepouzdanje u nas same i pouzdanje u Boga dvije garancije za pobjedu u duhovnoj borbi.

U međuvremenu, naši grijesi, po Božjem planu, određeni su da čine veliku uslugu našoj ustrajnosti. A prije svega čine nas budnijima. Evo jednog od značenja, koje tumači pridaju ovom svetom tekstu: Velika nesreća čini dušu opreznijom (Propovjednik 31,2). Sveti Ivan Zlatousti kaže: “Bez sumnje, trebao bi nam dostajati pogled na padove ljudi svetijih od nas, da postanemo oprezniji, hodamo pažljivije i postanemo ozbiljni i razboriti. Ali osobni padovi nas najbolje poučavaju. Naša narav je tako satkana da, kako bi se uvjerila u opasnost, mora se sama s njom suočiti.”

Osim iskustva, tu istinu potvrđuje i Duh Sveti: Što može znati onaj tko nije bio kušan? (Propovjednik 34,9). Jedan otac, komentirajući te riječi, dodaje: “Radost koja je previše mirna, izložena je opasnosti, dok strah da ponovno padnemo u zasjedu u koju smo već jedanput upali, čini čovjeka opreznijim. Tako i mornar, koji je već nekad bio u opasnosti, pažljiviji je i samo sjećanje na brodolom, koji se dogodio zbog njegove nerazboritosti, dovoljno je da ga drži daleko od neprijateljske luke.”.

Padovi nas uvjeravaju da izbjegavamo grešne prilike.

Prva pouka, koju brižno moramo izvući iz prošlih grijeha, je ova: proučiti uzroke grijeha i boriti se s njima, izbjegavajući nepromišljenost i lakoumnost, a nadasve izbjegavajući dragovoljne prilike za grijeh: tog đavla nad đavlima – kako ih nazivaju – koje su uzrok propasti tolikim dušama.

Mornari imaju svoju kartu na kojoj brižno označavaju grebene koje su susreli u plovidbi. U svjetlu prošlih grijeha načinimo i mi kartu naše duhovne plovidbe, gdje će biti zabilježeni uzroci prošlih pogrešaka, težnji, zabluda, nedostatka opreza, zbog kojih smo pogriješili i poučeni našim tužnim iskustvom izbjeći ćemo u budućnosti grebene, koji su bili uzrokom brodoloma.

Ne nedostaju, u vezi toga, ni savjeti svetog Franje Saleškog: “Iz pisama sam ustvrdio vaše male nesavršenosti, zbog kojih se ni ja ni vi ne moramo čuditi, jer nisu drugo nego male opomene da budemo ponizni, niski u našim očima i budniji na straži. Nakon duhovnih ili tjelesnih vrućica, kod onih koji od njih ozdravljaju redovito imamo posljedice koje su korisne iz više razloga; prije svega loš osjećaj kojeg je bolest prouzročila, sve dok potpuno ne uništi i znakove te bolesti; zatim prisjećajući bolesti koja prolazi, plašimo se ponovnog pada, koji će se lako dogoditi, ako nas ovi blaži oblici bolesti kao neke opomene, ne obuzdaju da budemo na oprezu sve dok ne budemo posve izliječeni.” – “Da ne postanemo gori, ne treba nikada zaboraviti ono što smo bili u prošlosti!”.

Vjernost sredstvima ustrajnosti, koje savjetuju sveti Ivan Zlatousti i sveti Epifanio

Nakon ove prve koristi koju smo izvukli iz grijeha, slijedit će spontano druga: vjernost sredstvima ustrajnosti. Svaki pad bit će poput neodoljivog propovjednika, koji preporuča potrebu milosti i dužnost da je zaslužimo molitvom i sakramentalnim životom. Ta neugodna prisjećanja prodrmat će našu pospanost, potaknut će revnost u službi Bogu, te napredak u kreposti. P. Crede kaže: “Ne postoji brži konj od onog koji je uspio oslobodi ti se vučjih zuba. On uvijek misli da mu je neprijatelj za petama i stoga ne trči, nego leti. Isti učinak imaju padovi svetaca: čine ih revnijima u dobru.”.

Sveti Ivan Zlatousti je vidio ovaj sretni učinak kod svog prijatelja Teodora iz Mopsuestie, kojemu je pisao: “Ako lovac uspije samo okrznuti kožu lava, učini ga ljućim i strašnim. Tako i neprijatelj ljudskog roda, pokušavajući te raniti samo je udvostručio tvoju velikodušnost i polet prema dobrim djelima.”.

Sveti Epifanio prevodi istu misao s dragocjenom poukom: “Kad jelen primijeti da stari, ide tražiti u stijenama neku zmijsku jamu i stavlja usta na otvor, udiše i guta zmiju. Otrovni ujed ga odjednom ponovno oživljuje, a strašna žeđ ga posebice razdražuje, tako da žurno traži izvor čiste vode i ako je nađe u roku 3 sata, dobiva drugih 50 godina života. To vrijedi i za tebe, duhovni čovječe! Ako je zmija grijeha prošla u srce, leti na izvor milosti i tamo čini pokoru. Ne samo da će ti se oprostiti grijeh, nego će ti se obnoviti snaga.” P. Grou kaže: “Dijete, koje se udaljilo od majke, jer želi samo hodati, kada padne, odmah se nježno vraća njoj da bi ozdravilo od boli koju si je nanijelo, uči da se više ne udaljuje od majke. Iskustvo njegove slabosti i dobrota kojom ga majka prihvaća, ulijevaju mu želju da se čvršće uz nju priljubi.”.

Vjernost sredstvima ustrajnosti po svetom Franji Saleškom

Sve se ove misli nalaze u spisima našeg dragog sv. Franje Saleškog: “Ohrabrite vaše srce i blago ga stavite u ruke našeg Gospodina, moleći da ga izliječi; a s vaše strane učinite sve ono što možete da ozdravite: obnovite odluke, čitajte prikladnije knjige i koristite druga sredstva. Tako čineći, uspjet ćete izvući korist iz samih gubitaka i zdravlje iz same bolesti.”.

“Sebeljublje, cijenjenje samih sebe, lažna sloboda duha, korijeni su koji se ne čupaju lako iz ljudskih srdaca, nego se može samo spriječiti da ne donose ploda tj. grijehe. Prva žestina i udar, njihove mladice, tj. prvi pokreti i prvi potresi ne mogu se spriječiti posve dok smo u ovom smrtnom životu, ali ih možemo ublažiti i smanjiti njihov broj i njihov žar vježbom u suprotnim krepostima, a nadasve Božjoj ljubavi. Potrebno je biti strpljiv da bi se malo po malo ispravile i iskorijenile naše loše navike, pobijedile protivštine i nadvladale sklonosti i neraspoloženja. Malo po malo, kad se pruži prilika. Jer, na kraju krajeva, kćeri moja, ovaj život je neprestana borba i nitko ne može reći: ja nisam napadan. Odmor je pričuvan za Nebo, gdje se iščekuje palma pobjede. Na zemlji se moramo uvijek boriti između straha i nade, pod uvjetom da nada bude uvijek jača od straha, misleći na svemogućnost Onoga koji nam pritječe u pomoć.”.

“Moj Bože, kako je radosno nutarnje kraljevstvo, kada u njem vlada sveta ljubav! Kako uživaju sposobnosti duše kad slušaju kralja, tako svetog i moćnog! Ne, moja draga rodice, tko Njega sluša neće dopustiti da mu u duši stanuju veliki grijesi i naklonosti prema njima. Istina je da On dopušta da se približe do granice, ali samo zato da vježbamo kreposti u borbi i herojski ih jačamo; istina je da dopušta uhodama ili lakim grijesima i nesavršenostima da tu i tamo prodru u Njegovo kraljevstvo, ali samo zato da spoznamo da bismo bez Njega bili plijen svim našim neprijateljima.”.

“Hrabro, kćeri moja, što želite da vam kažem o trajanju vaše bijede, osim da je po povratku neprijatelja potrebno uzeti oružje i hrabro se boriti, hrabrije nego ikad? Ali, pazite da se nipošto ne obeshrabrite, jer Božanska Dobrota ne dopušta da padnete kako bi vas napustila, nego samo da vas ponizi i da bi ste čvršće držali ruku njegova milosrđa.”.

Salomonov pad podsjeća nas na našu slabost i zlobu naših neprijatelja

“Ponekad, draga sestro, baš kad mislimo da smo oslobođeni starih neprijatelja, vidimo da se ponovno pojavljuju, upravo sa strane od kud se najmanje nadamo. I mudri Salomon koji je u mladosti činio čuda, smatrajući se sigurnim u kreposti zbog dugog iskustva, kad se već činilo da je daleko od svakog napadaja, bio je iznenađen od neprijatelj i to sa strane s koje se najmanje nadao. To nas poučava dvije stvari:

  1. da se moramo uvijek nepouzdavati u sebe same, koračati uvijek u svetom strahu, moliti neprestano nebesku pomoć i živjeti u poniznoj podložnosti;
  2. da naši neprijatelji mogu biti odbijeni, ali ne ubijeni.

Ako nas ponekad puste na miru, to je samo zato da nakon toga pokrenu još strašniji rat. Ali se zbog toga, draga moja sestro, ne treba obeshrabriti. Ti udari služe nam da uvijek iznova razmišljamo o našoj slabosti i da se s više vjere uteknemo našem zaštitniku. Sveti Petar je koračao sigurno po vodi, ali odjednom se podiže silan vjetar i činilo se da će ga valovi progutati. Onda uzvikne: “Spasi me, Gospodine!”. A Gospodin, opominjući ga, kaže mu: “Malovjerni! Zašto si posumnjao?”. A nadasve usred pomutnje strasti, vjetrova i oluje napasti, sjetimo se da zazovemo Spasitelja. On nam ih dopušta upravo da nas dovede do toga da Ga žarče zazovemo.”.

“Ponizimo se, priznajmo da bi smo, ako Bog ne bi bio naš štit i oklop, bili pogođeni i pobijeđeni od svake vrste grijeha. Držimo se dobro priljubljeni uz Boga neprestanim pobožnim vježbama, neka to bude naša velika briga i njoj podložimo sve ostalo.” “Premda ponekad osjećate jake napade sebeljublja i slabosti, ne prestrašite se, jer Bog to dopušta kako biste se čvrsto držali za njegovu ruku, ponizite se i zazovite njegovu očinsku pomoć.”.

Nije potrebno osjetiti u sebi hrabrost i snagu: dovoljno je nadati se da ćemo ih imati kad su nam potrebni

“Ne treba nikada sumnjati u mogućnost pouzdanja u Boga, niti kad osjećamo teškoću da izbjegnemo grijeh, niti u strahu da se nećemo moći oduprijeti grešnim prilikama i napastima. O, ne Gospodine, nepouzdanje u vlastite snage nije znak neodlučnosti, nego ponizne spoznaje naše bijede. Bolje je ne vjerovati da se možemo oduprijeti napasti, umjesto vjerovati da smo sigurni i jaki, ali samo ako se nadamo po Božjoj milosti, postići ono što ne možemo našim snagama. Zbog toga toliki koji su obećali činiti velike stvari za Božju slavu, kad je stigao odlučan trenutak, nisu se održali; dok drugi, koji se prije nisu pouzdavali ni oslanjali na svoje snage, u kušnji su činili doista čudesa, jer ih je osjećaj vlastite slabosti poticao da traže Božju pomoć, bdiju, mole i ponize se da ne padnu u napast.

Dodajem, da se ne smijemo ražalostiti, ako ne osjećamo snagu i hrabrost da se odupremo napasti koja dolazi u jednom trenutku. Dosta je barem imati želju da se odupremo i nadu da će nam Bog pomoći, a mi ćemo je moliti, ako uistinu dođe napast. Nije potrebno osjetiti se uvijek jakim i hrabrim, dostaje nadati se i željeti to biti u pravo vrijeme, te na pravom mjestu i ne treba naslućivati da ćemo biti hrabri i jaki, nego dosta je nadati se da će nam Bog pomoći. Jaki Samson nije osjećao nadnaravne snagu kojom gaje Bog obdario, nego samo kad su prilike to zahtijevale, i stoga čitamo da, kad je susretao lavove i neprijatelje, obuzimao gaje Duh Božji, te ih pobijedi. Bog, koji ne čini ništa suvišno, ne daje nam snagu i hrabrost kad to nije potrebno, ali u potrebi nam nikad neće nedostajati njegov dar. Stoga se moramo uvijek pouzdavati da će nam pomoći u svakoj potrebi, samo ako ga zazovemo, služeći se Davidovim riječima: ‘Što si mi dušo klonula i što jecaš u meni?’ (Psalam 42,6), i njegove molbe: ‘Ne zabaci me ni u starosti, kad mi malakšu sile, ne zapusti me nikada!’ (Psalam 70,9)”.

I kada bismo bili najsavršeniji, morali bismo se smatrati nesavršenima

“Biti ponizan je velika tajna da se ustraje u pobožnosti. Budite ponizni, Bog će biti s vama i cijenit će vašu dobru volju. Darujte mu se bez pridržaja i pretvaranja, govoreći mu iz dubine srca da bude milostiv, da vam oprosti, ako mu dosad niste služili, da dobro učvrsti vašu odluku, da vas odvoji od svih želja ovoga svijeta, da vas priveže samo uz Božju ljubav i da mu služite vjerno svim srcem. Ne smijemo se uznemirivati zbog uvreda koje smo mu nanijeli, jer ponekad je Božji duh širokogrudniji u darovima upravo s onima, koji su bili škrtiji u tome da mu posvete srce i osjećaje.”.

“Uzdam se u Gospodina da će te biti uvijek s Njim sjedinjeni, te da zbog toga nećete učinit krive korake; ako se poslije spotaknete o koji kamen i svejedno zapletete, to će vam samo poslužiti da budete pažljivija i potaknut će vas da zazovete pomoć nebeskog Oca. I ja molim za to, da vas On uvijek u tome čuva. Amen!”.

“Kad bismo bili i najsavršenije osobe na svijetu, ne smijemo nikada to znati niti u to vjerovati, nego nastaviti se smatrati uvijek nesavršenima. Naš ispit savjesti ne smije nikada smjerati na to da upoznamo jesmo li još nesavršeni, jer u to ne smijemo nikada sumnjati. Zbog toga se ne trebamo čuditi videći se nesavršenima, jer u ovom životu ne smijemo nikada vjerovati da smo drugačiji, niti se ražalostiti konstatirajući da tu ne postoji lijek, nego radije se ponizimo i blago ohrabrimo, te popravimo pogreške po poniženju. Doista, Bog dopušta nesavršenosti upravo zato da se vježbamo u poniznosti i nemamo ispriku, ako se ne popravljamo, a s druge strane bit će nam uvijek oprošteno, ako unatoč naporu da se popravimo, ne uspijemo u potpunosti, jer kod nesavršenosti se događa nešto sasvim drugo nego kod grijeha.”.

Sjećanje na grižnju savjesti i trpljenja uzrokovana grijesima su valjana pomoć protiv napasti

Naposljetku, posljednja korist, koja se može izvući iz vlastitih grijeha, ako o njima razmišljamo, sastoji se u prisjećanju grižnje savjesti i muka koje su nas ražalostile, te nadoknade koju smo morali činiti. Prisjećajmo se odbojnosti prema tim mukama da bismo izbjegavali ponovne padove. U trenutku napasti, kažimo sebi: “Sjeti se, dušo moja, neprilika koje su slijedile nakon onih grijeha koje si jednom nažalost počinila, sjeti se koliko su od tebe iziskivali truda i napora, kako bi ih se mogla osloboditi, izbrisati im tragove i popraviti njihove posljedice. Sjeti se muka i strahova dok su te tištili slični grijesi, užasa koji te tjeskobno pritiskao dok si razmišljala o Božjem sudu i sramote koju si morala nadvladati, da bi priznala svoju bijedu na sudu pokore. Sjeti se svega toga i poštedi samu sebe takvih muka, patnji i poniženja, po velikodušnoj vjernosti.”.

Bez sumnje, ti su razlozi daleko od toga da budemo savršeni i nadahnuti su više iz straha, nego iz ljubavi. Ipak, u mnogim slučajevima mogu biti korisni i zaslužuju da ih se sjetimo zajedno s drugim sredstvima umijeća, kako se okoristiti vlastitim grijesima. Sveti Franjo Saleški ne inzistira puno na njima, ali niti ih ne izostavlja. Ljubav, koliko god bila velikodušna, nailazi na mnogo poteškoća da bi se mogla čvrsto održati u duši, zbog uvjeta i mjesta koje zauzima, tj. zbog ljudskog srca, koje je nepostojano i tvrdoglavo. Tada ista ljubav, kako bi otjerala neprijatelje, upotrebljava i strah.