ISKORISTITI VLASTITE GRIJEHE ČINEĆI ZADOVOLJŠTINU

Naše pogreške su izvor velike poniznosti i obilne zadovoljštine

Ljubav ne može biti nedjelotvorna: “Najbolji dokaz da ima ljubavi, jesu djela,” – kaže sveti Grgur – “a jedan od najboljih način da procvjeta je iskoristiti sjećanje na naše grijehe. Žar koja se rađa iz ljubavi ne smije nas zaustaviti na osjećaju, nego mora kraljevati u volji i oploditi naše ponašanje. Žalost raskajanog grešnika, više nego žalost, može se zvati bol i odvratnost zbog grijeha. Njegovo malodušje nije nemirno, niti otupljuje duh, nego žalost koja ga čini djelotvornim, spremnim, marljivim, koja ne slabi srce, nego ga molitvom podiže i potiče na kajanje i ljubav. Pažljiva žalost spremna da zamrzi i odbaci prošlo zlo, te da ga spriječi u budućnosti.”.

“Naše nesavršenosti su veliki razlog za poniznost, a poniznost rađa i potiče velikodušnost i pouzdanje!”.

Taj rezultat istinskog pokajanja temelji se uglavnom na zadovoljštini, po svetom Anselmu: vratiti Bogu ukradenu mu ljubav; po svetom Augustinu: uništiti povod za grijeh i ne pristajati više na njegov nagovor. Sveti Toma odobrava obje definicije i divno usklađuje jednu s drugom, a ijedna i druga mogu nam savršeno služiti i pokazati, koju korist moramo izvući iz grijeha.

Ako razmislimo o zlobi, u nekom smislu je beskrajna, o uvredi učinjenoj Bogu po najmanjem grijehu, koji žar bi onda bio dostatan da nadoknadi nedostatak koji grešnik ima u odnosu na Božje veličanstvo. Neće li nas onda grijesi obvezati na vjernost toliko velikodušniju, koliko je veća njihova težina i broj, po prorokovoj izreci: “Dno vašeg zla neka vam bude mjera vašeg obraćenja!”?

Stvorenja koja su služila grešniku, iz samog grijeha će uzeti povod da nas vode: “Natrag, nečist! Natrag, nečist sam! Natrag! Ne dirajte me!”, viču im. Ili barem, od sada me ne upotrebljavajte nizašto drugo, nego da popravite grijehe prošlosti! I nećemo li osjetiti potrebu da “podvostručimo ili ustostručimo časove koje nam Bog dodjeljuje”; da nadoknadimo izgubljeno vrijeme? Odavde proizlazi strpljivost da se podnose ponižavajuće i mučne posljedice grijeha; sveta umijeća da se mrtvljenjem u nama ponovno ostvare oskvrnjena Božja prava; skrb da mu se posvetimo sa svim našim moćima i u svim trenucima života. Na to nas potiče i to nam preporuča sveti Franjo Saleški: “Moja draga kćeri, budite savršeno mirna: vaše ispovjedi su bile jako dobre. Sad mislite samo da napredujete u kreposti i ne podsjećajte se više na prošle grijehe, osim da se ponizite blago pred Bogom i da blagoslivljate Njegovo milosrđe, kojim vam je oprostilo po primanju svetih sakramenata.”.

“Ako si primijetio da si nazadovao na putu savršenstva zbog svoje krivnje, ponizi se pred Bogom i zazovi Njegovo milosrđe, prostirući se pred licem Dobrote, moleći Ga za oproštenje, do nogu ispovjednika zahvaljujući Bogu ispovjedi svoj grijeh, kako bi primio odrješenje. Ali, učinivši to, ostani miran i nakon što si zamrzio grijeh, pa zagrli s ljubavlju prezir prouzrokovan time što si zaostao na putu dobra. Vidi, Teotime, duše u čistilištu su gore, da bi nadoknadile te grijehe koje su već toliko puta oplakale i zamrzile. Ali one grle rado muku prolaznog lišavanja Raja, gdje će uživati s blaženicima, trpe s ljubavlju i hvale pobožno Njegovu božansku pravdu: “Pravedan si, o Jahve, i pravi su sudovi tvoji!”(Psalam 118,137).

Isto tako, ako djelo učinjeno poslije dobrog nadahnuća ne uspije zbog krivnje onog kome je bilo povjereno, kako se može reći da se trebamo pokoriti Božjoj volji? Budući da će netko reći, nije zbog Božje volje da djelo ne uspijeva, nego zbog moje krivnje. Istina je, sine moj, tvoj grijeh Bog nije htio, jer Bog ne može biti začetnik grijeha, ipak je bila Božja volja, u kazni tvog grijeha, da je pothvat propao. Jer, ako Dobrota ne dopušta Bogu da želi tvoj grijeh, Pravda od njega zahtijeva kaznu koju donosi grijeh. Tako, Bog nije bio razlog Davidovog grijeha, ali nije zato propustio da ga zbog njih kazni; nije bio razlog Šaulovog grijeha, ali je htio da mu zbog kazne izmakne pobjeda iz ruku.

Kad se događa da Božji planovi ne uspijevaju, jer želi kazniti naše grijehe, potrebno je jednako mrziti grijeh i prihvatiti zbog njega muku. Iako se grijeh protivi Božjoj volji, kazna je u skladu s Božjom voljom.

Potrebno je slijediti svece, koji su se hrabro dizali nakon padova

Sveti Franjo Saleški se ne zadovoljava da netko ravnodušno prihvati tužne posljedice padova, kao svoju zasluženu kaznu, nego želi da ih popravimo, brže napredujući u kreposti: “Ali, reći ćete mi, kako se može nadoknaditi izgubljeno vrijeme? Zadobiva se po revnosti i marljivosti, kako bi se bolje prešao put koji nam još preostaje.”. Sveta Ivana de Chantal, kao istinska kći svetog Franje Saleškog, ponavljala je često ove savjete susestrama: “Pitate me što trebate činiti da otkrijete Božju volju u vašim pogreškama, grijesima i nesavršenostima? Evo, drage kćeri, moći ćemo uvijek u njima vidjeti Njegovu volju, koja dopušta da padnemo u ovu ili onu pogrešku, kako bismo se ponizili, zbog njih optužili i zavoljeli naše ništavilo, a s tom vježbom možemo nadoknaditi i postići oproštenje grijeha.” Tako čine sveci: “Oni se ponovno dižu kad padnu,” – kaže sveti Ambrozije – “osnaženi i jači za druge borbe; tako da oni, ne samo da ne uspijevaju usporiti njihovu trku, nego udvostručuju zanos.”. “Ljude, koji se naglo strovaljuju u zlo,” – dodaje sveti Ivan Zlatousti – “poslije vodi isti žar u dobru, budući da poznaju neizmjernost svojih dugova: manje ljubi kome se manje prašta (Luka 7,48). Izjedani vatrom pokore, oni čine svoju dušu čistijom od zlata, te na poticaj savjesti, prisjećajući se starih grijeha, kao na punom vjetru jedre prema luci kreposti. U tom nadvisuju one koji nisu nikad pali. Samo Sveto Pismo nam dokazuje, kako nekada pokora daje obraćenim grešnicima sjaj jači od sjaja pravednika. I zbog toga su carinici i bludnice ispred vas na putu u kraljevstvo nebesko (Matej 21,31); a mnogi prvi bit će posljednji, i posljednji prvi. (Matej 19,30)”

Kako Spasitelj zna mijenjati u milosti bijede pokajanog grešnika

Ako je tako, primijetit će netko, ne izgleda li da se onda grešnici nalaze u boljoj situaciji od pravednika koji nikad nisu sagriješili, te da nadoknađena krepost nadvisuje neokaljanu nedužnost? Daleko od nas primisao usporedbe između sačuvane nedotaknute kreposti i nadoknađene kreposti, te da uzdižemo drugu na štetu prve. Nedužnost se više približava beskonačnoj Božjoj svetosti, nasljeduje je savršenije i bit će uvijek izabranica Božanskog Sina, koji ju je htio za sebe i svoju Majku. Oštri mirisi pokore neće nikada biti miris koji se širi iz bezgrešnog života, kao ljiljanov miris među cvijećem. Nedužnost će sačuvati uvijek svoj blještavi sjaj i posebni miris. Štoviše, čovjek, gubeći taj sjaj, gubi i jedno dostojanstvo, koje samo čistoći pripada i koje, ako jednom izgubi, ne može je više zadobiti u potpunosti. Premda se ne može ponovno zadobiti izgubljena nedužnost, grešnik, koji čini pokoru, pribavlja sebi blago, po nauci svetog Tome, ponovno osvaja veće bogatstvo, jer, kaže sveti Grgur: “Tko ozbiljno razmišlja o prošlim lutanjima, popravlja gubitke koje je imao u prošlosti s dobitcima koji će slijediti, a u Nebu se zbog njega više raduju, kao vojniku koji je u borbi okrenuo leđa, ali se poslije sam hrabriji vratio da nasrne na neprijatelja, te je draži kapetanu od drugog, koji je ostao vjeran na svom mjestu, ali se nije odlikovao nijednim izvanrednim činom.”. Sa svoje strane, Spasitelj čuva tu naklonost grešnicima koji mu se vraćaju, škropi krvlju njihovu velikodušnu pokoru i tako čini da izobiluje Njegova milost nad izobiljem naše bijede, koju, kako kaže naš svetac: “Mijenja bijedu u milost, trnje u ruže, otrov pakosti u protuotrov i lijek za zdravlje; grešnik prima kao Job, nedužan lik pokajanog grešnika, dvostruko više dobra od onih koja je bio izgubio.”.

Suze pokore su sredstvo da se nadoknadi izgubljeno vrijeme

Napokon, kako nam je natuknuo sveti naučitelj, upravo u tome se sastoji trijumf ljubavi. “Može li postojati tajna, da se ponovno zadobije izgubljeno vrijeme? Ili, kako se može učiniti da se sputaju vjetrovi oluja?”. Citirani autor odgovara: “Hvala Bogu, tajna postoji, ljubav ju je otkrila i izumila. Da, ljubav koja stanuje u vama zna je osvojiti! Ta tajna sastoji se u svetim suzama; ne suzama iz očiju, koje Bog ne dopušta svima i koje ne zahtijeva ni od koga, nego suzama srca, kajanjem, bolju duše, skrušenosti. Pokrite tim nevidljivim suzama onaj dio vašeg života koji je bio besplodan, jer nije rasvijetljen ljubavlju, ljubavlju koja će se vratiti u vas, nošena vodama pokajanja. A tko zna, da pred Bogom te oplakane godine i ne postanu ljepše, krepkije, dragocjenije od onih, koje bi bile da su te vaše godine bile prožete nedužnošću? Svatko će se sažaliti nad vašim grijesima, kao i nad Magdaleninim, ako ih kao i ona oplačete.”.

Primjer svete Marije Magdalene, koja je kraljica raskajanih grešnika

Primjer Magdalene savršeno potvrđuje ovaj nauk, a sveti Franjo Saleški nije propustio priliku da ga upotrijebi. On će biti kao kruna citata svetog naučitelja, koje smo dosad navodili, posljednji cvijet njegovog blagog nauka i sinteza ovog posljednjeg poglavlja: “Magdalena se obratila tako čudesno, da od stvorenja punog nečistoće postade najčistija posuda, kadra primiti i sačuvati u sebi najdragocjeniju tekućinu i miris milosti, s kojom je domalo pomazala Spasitelja. Ona, koja je zbog grijeha bila kaljuža najlošijih mirisa, postala je po obraćenju najljepši ljiljan i cvijet najdražeg mirisa, bila je očišćena i obnovljena po milosti u istoj mjeri, kao što se prije pokazala poročna i besramna. Svaki dan promatramo ovo čudo prirode: cvjetovi svaki dan rastu i dobivaju ljepotu iz gnoja, i što više zemlja dobije gnoja, cvijeće bolje raste i postaje ljepše. Tako naša svetica, nakon obraćenja, po skrušenosti i žaru postala je toliko ljepša, koliko je prije bila zaražena grijesima. Odatle je možemo s pravom nazvati kraljica svih kršćana i sinova Crkve, koji se dijele u tri kategorije: pravednici, grešnici pokajnici, koji ne žele umrijeti u grijehu, i grešnici, koji se ne žele popraviti i umiru u svojoj zloći. Zasad ne namjeravam govoriti o tim posljednjim nesretnicima, koji ne teže više u Nebo i imaju Pakao za svoje prijestolje. Zasigurno, sveta Marija Magdalena nije kraljica tih grešnika, nego samo onih koji žele izići iz zatvora svoje nečistoće, budući da je bila grešnica, kako primjećuje Sveto Pismo “žena koja bijaše javna grešnica”(Luka 7,37), oslobođena je od grijeha i molila je zbog njih oproštenje od Boga, istinski se kajući s odlukom da ih napusti, pozivajući tako sve grešnike da slijede njezin primjer.

Oh, koliko bijaše velika i velikodušna njezina pokora! Što nije učinila ova žena, prije kao i poslije Spasiteljeve smrti, da plačem izbriše svoje grijehe? Kako je prije koristila srce, tijelo i dušu da uvrijedi Boga, tako je poslije upotrebljavala cijelo srce, dušu i tijelo da čini pokoru, dajući se potpuno i bez pridržaja. S pravom je možemo zvati kraljicom pokajnika, jer sve ih je nadvisila u pokori.

Obično vidimo da, kad su povrijeđeni, ljudi zahtijevaju naknadu onoliko kolika je krivica: ako su im ukrali jedan novčić, žele ga natrag, ako su imali štetu, zahtijevaju zadovoljštinu za štetu. Po starom zakonu tko je ošamario drugoga po jednom obrazu, morao je primiti šamar od njega, tko je izvadio oko ili zub bratu, morao je biti podvrgnut istim mukama.

Iako je taj zakon ukinut kod ljudi, još ga Krist prakticira s onima koji se posvećuju njegovoj službi. On ih moli da mu vrate koliko je moguće za počinjene grijehe, tj. da činimo za njega koliko smo činili za svijet. Ni to nije previše, jer ako smo mi toliko učinili za svijet, puštajući da nas vuku njegove zamamljivosti, što ne bismo trebali učinili da slijedimo privlačnosti milosti, koje su tako blage i nježne? Ne čini se sigurno krivo, ako se traži ta zamjena, jer je pravedno da srce, duša, oči, riječi, kosa, mirisi, koji su se prije upotrebljavali za svijet, sad se upotrijebe za posvetu u službi Božanskoj ljubavi, bez pridržaja.”.

Sveta Marija Magdalena kraljica pravednika

“Na drugom mjestu, Marija Magdalena je i kraljica pravednika, iako se ne zove djevica, ipak se može u izvjesnom smislu zvati naddjevicom, zbog velike čistoće koju je sačuvala nakon obraćenja, budući da se očistila u peći Božanske ljubavi, bila je obnovljena u uzvišenoj čistoći i bila je puna ljubavi. Tako savršena da je, nakon Presvete Djevice, ona bila prva koja je najviše ljubila našeg Gospodina. Ljubila Ga je kao serafin, čak se može reći da mu je njezina ljubav bila draža od njihove, jer serafini imaju savršenu ljubav, ali je posjeduju bez napora i straha da će je izgubiti, svetica ju je, naprotiv, s naporima i mukama primila i sačuvala u strahu i brizi. A Bog, da bi naplatio toliku vjernost, dao joj je ljubav tako jaku i žarku, prožetu tako velikom čistoćom, kao da joj je nebeski Zaručnik neprestano ranjavao srce, tako je ona s čeznućem i žudnjom ranjavala srce svoga Ljubljenoga. Tu možemo misliti da je svetica ponavljala riječi iz Svetog Pisma: “Poljubi me poljupcem svojih usta!”(Pjesma. l,l); poljubac kojeg su toliko priželjkivali po ljudskoj prirodi, za kojim su tako čeznuli patrijarsi i proroci; poljubac koji je Utjelovljenje i sjedinjenje Božje s ljudskom naravi za kojom je toliko čeznula božanska zaljubljenica. Vidite da je uistinu Magdalena kraljica pravednika, jer koja druga stvar ju je mogla učiniti pravednijom od ljubavi, koja je sjedinjena s poniznošću i skrušenošću, a nju je navela da bude uvijek do Spasiteljevih nogu? A Isus joj je uzvratio nježnom i tankoćutnom ljubavlju, te nije mogao trpjeti da je bilo tko dotakne i ukori, a da je nije branio.”.

Na drugom mjestu Franjo Saleški ponovno govori o slavnoj pokornici i potvrđuje lijepom izrekom sve ono što smo iznijeli: “Isus je obnovio u Magdaleni djevičanstvo ne u prvotnom stanju, nego u ponovno zadobivenom, koje je katkad dragocjenije od onoga koje nije bilo uprljano, ako je popraćeno s manje poniznosti.” Napokon, svetac blagosti zaključuje: “Magdalena ne bi nikad bila tako zaljubljena u Gospodina, da joj nije oprostio tolike grijehe. A Isus joj ne bi oprostio, da nije sagriješila. Divite se umijeću tog slavnog Učitelja milosrđa. On mijenja bijedu u milost i s otrovnicama naših nečistoća pripravlja dragocjeni lijek za naše duše.”.