Uvod

Poštovani čitatelju imaš u ruci jednu malu, ali vrijednu knjižicu. Ona je djelo p. Josipa Tissotia, generalnog upravitelja družbe misionara svetog Franje Saleškoga, koji je umro prije više od jednog stoljeća, 02.08.1894. Knjižica p. Tissotia je u prvoj polovini dvadesetog stoljeća u cijeloj katoličkoj Crkvi postigla dosta veliki uspjeh, izlazila u više izdanja i prevedena je na mnoge jezike. Izvorno je napisana na francuskom jeziku. Mi smo slučajno došli do 6. talijanskog izdanja i preveli ga na hrvatski jezik.

Sveti Franjo Saleški, a i njegov duhovni sin p. Josip, na jedan gotovo neponovljiv način vode dušu u otajstveni svijet duhovnog života do onih dubina gdje pogreške, nesavršenosti i sami grijesi, ne gubeći ništa od njihove rugobe, mogu biti veliki poticaj za rast u duhovnom životu, pogotovu u poniznosti i povjerenju u Božje milosrđe, te zagovor Blažene Djevice Marije. Knjiga je pisana prije sto godina, pa se to odmah i primijeti po njenom stilu, ali sadržaj ostaje trajno aktualan i može pomoći mnogima da dublje i bolje shvate jednu od najtežih problematika čovjeka i jedan trajni problem koji se javlja u duhovnome životu, sve do vrhunaca mistike i svetosti.

Drugi vatikanski koncil u Konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu, “Radost i nada”, kaže: “Tako je čovjek u samom sebi podijeljen. Zbog toga čitav ljudski život, pojedinaca i skupina, pruža sliku dramatične borbe između dobra i zla, između svijetla i tame. Štoviše, čovjek otkriva da je nesposoban da sam od sebe uspješno suzbija nasrtaje zla, tako da se svatko osjeća kao okovan u verigama. No sam je Gospodin došao da oslobodi čovjeka (…) A sam grijeh umanjuje samoga čovjeka sprečavajući ga da postigne svoju puninu. U svijetlu te objave nalaze svoj konačni razlog i uzvišeni poziv i duboka bijeda što je ljudi doživljavaju.”

Dostojanstvo čovjeka i njegova bijeda su dvije stvarnosti prisutne u svakom pojedincu. Svi oni koji govore o čovjeku, uče druge ljude mudrosti ili sami hode na duhovnome putu za Isusom Kristom, a nisu svjesni tih obadviju dimenzija, pristupaju ideološki čovjeku, ne osvjetljuju u cjelovitosti istinu o ljudskoj duši i mogu pasti u velike zablude i razočaranja.

Ova knjižica nas na jednostavan i dubok način uči mudrosti, nažalost danas malo prisutnoj i u crkvenim krugovima, kako sama bijeda može postati prilika za duhovno obogaćenje i rast u dostojanstvu slobode sinova Božjih u Isusu Kristu. Neka objavljivanje ove knjižice pomogne svim vjernicima u rastu sinovskog pouzdanja u Boga i Majku Božju. Mi smo pregledali i usporedili prijevod s talijanskim i u tome nastojali da tekst što vjernije odgovara izvorniku.

Sv. Franjo Saleški rođen je 21. kolovoza 1567. godine u dvorcu grofova Sales u Savoji (Francuska) u obitelji s trinaestero djece. Već u jedanaestoj godini probudila se u njemu želja da postane svećenik, no njegov otac je za njega imao sasvim druge planove. S petnaest godina ga šalje u Pariz na studij filozofije i teologije, a u Padovi je doktorirao crkveno i građansko pravo. Nakon studija na veliko iznenađenje svoga oca koji mu je već bio izgradio odvjetničku karijeru, odlučio je postati svećenikom. U vrijeme kalvinističke krize s uspjehom radi na obraćenju kalvina. Zahvaljujući njemu preko 70 tisuća osoba se vratilo na katoličku vjeru, a 1602. godine postaje biskupom Ženeve. U svom misijskom i svećeničkom poslanju pisao je razne letke i brošure, kojima je ljude poticao na vjeru. To su bile prve novine njegova vremena. Napisao je više asketskih i mističnih dijela, među kojima su najpoznatija “Uvod u pobožni život” i “Rasprava o Božjoj ljubavi”.

Sv. Franjo je od Boga bio obdaren velikom ljubavlju i poštovanjem prema dušama, te finom pronicljivošću u duše i duhovni život, pa se zbog toga odlikovao kao odličan duhovni vođa i učitelj.

Zajedno sa sv. Ivanom Franciskom de Chantal utemeljio je kontemplativni red Pohođenja Marijina u Annecy-u. Pohođenje je ustanovljeno kao redovnička zajednica s trajnom klauzurom i vječnim zavjetima. Kao biskup blagoslovio je prve tri sestre i predao im nacrt Konstitucija. Često je dolazio svojim kćerima, redovnicama Pohođenja i bio im na raspolaganju kao učitelj, duhovni vođa i nadasve primjer svetog života. Želio je da njegove sestre usvoje duh Pohođenja koji se sastoji u velikoj poniznosti i blagosti prema Bogu i bližnjemu. Sv. Franjo Saleški je primao u Kongregaciju sve osobe bez obzira na dob, socijalni položaj i uvjete tjelesnog zdravlja. Najvažnije mu je bilo da osoba ima zdrav duh i čvrstu volju živjeti u poniznosti i ljubavi Božjoj. Po njemu, prava kći Pohođenja prebiva sama u sebi s Isusom, šutljiva u nutrini i poput Marije nosi Isusa skrivenog u sebi. “Pohođenje je rođeno iz ljubavi, kroz otvor Spasiteljevog probodenog Srca!”- govorio je sv. Franjo. Poniznost i ljubav su posebna karizma pohođenja. To su dva krila koja vode savršenstvu Božanske ljubavi.

Sv. Franjo Saleški umro je 28. 12. 1622. godine u Lyonu, a njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Annecy, prvi samostan Pohođenja. Papa Aleksandar VII. 1665. godine proglasio ga je svetim, papa Pio IX. 1877. godine naučiteljem Crkve, a papa Pio XI. 1923. godine zaštitnikom novinara.

Miljenko Sušac s.m.m. – misionar monfortanac