NE UZNEMIRIVATI SE KAD VIDIMO VLASTITE GRIJEHE

NE UZNEMIRIVATI SE KAD VIDIMO VLASTITE GRIJEHE

Dva znaka dobre i loše žalosti

“Žalost po Bogu,” kaže sveti Pavao, “rađa spasonosnim obraćenjem; a žalost svijeta rađa smrću” (usp. 2 Kor 7,10). Žalost, dakle, može biti dobra i zla, prema raznim učincima što ih rađa u nama. Ona u nama ipak proizvodi više zlih, nego dobrih učinaka, jer samo su dva dobra, tj. milosrđe i pokora, dok zlih ima šest: duhovna bol – tuga, lijenost, srdžba, ljubomora, zavist i nestrpljivost. Zbog toga Mudrac kaže: žalost ubija mnoge, a ne donosi nikakvu korist, jer uz ova dva dobra potoka, koja se rađaju iz njenog izvora, izvire i drugih šest koji su vrlo loši.”.

Stoga đavao čini sve napore da prouzrokuje u duši tu lošu žalost, te da bi je uspio obeshrabriti, pokušava je uznemiriti. Nije mu teško nadahnjivati izgovorima: – Ne trebamo li možda biti žalosni što smo uvrijedili uzvišeno Veličanstvo, beskrajnu Dobrotu i ranili Srce najnježnijeg Oca? -“Da,” – odgovara sveti Franjo Saleški, “potrebno je sigurno žalostiti se, ali iskrenim kajanjem, a ne dakako neutješenom boli, srdžbom i ljutnjom. Istinsko kajanje kao i svaki drugi osjećaj nadahnut dobrim Duhom, uvijek je u miru. I čim se očituje nemir i zabrinutost, znak je da dobra žalost ustupa mjesto lošoj. “Zla žalost, ponavlja naš svetac, smućuje i uznemiruje dušu, zadaje pretjerane strahove, čini nam molitvu teškom i odvratnom, uspavljuje i pritišće mozak, oduzima duši sposobnost da dobro razmišlja, da donosi ozbiljne i dobre odluke, obeshrabruje je i oduzima joj snagu. Ukratko, nalikuje ljutoj zimi, koja zemlju lišava svake ljepote, suši biljke i mrzne životinje. Doista, žalost odnosi duši svu milinu pa joj oduzima i slabi sve sposobnosti i dovodi je skoro do iznemoglosti.”.

Znakovi duše koja se uznemiruje nakon padova

Koliko duša će se prepoznati u ovim znakovima uznemirenosti, kojoj su dopustili da nasrne na njih nakon nekih nedostataka i štete što su je od nje zadobili! Sa žarom su krenule slijediti Učitelja na putu vršenja dužnosti, penjući se strmim putem Kalvarije, ali dođe do pada i eto pojavi se nemir! Ipak se ponovno dižu, a pokora i odrješenje grijeha sve popravlja. Naprotiv ne: netko nastavlja promatrati se i zabrinuto ispitivati, brojiti tek zacijeljene rane, istraživati ih skoro sa velikim strahom i tako pozljeđivati. Želi ih izliječiti nestrpljenjem i ljutnjom, ne znajući da nema “ništa što čuva toliko pogreške u duši kao nemir i želja da ih se na brzinu riješimo”.

Eto dakle, usporava se korak na putu savršenstva, ne trči se više, nego se mučno hoda, vuče se nezadovoljni samim sobom i gotovo bez Boga, bez pouzdanja u molitvi, bez drugog raspoloženja osim straha kada se primaju sakramenti. I nastavlja se, dok neka posebna okolnost kao ispovijed brižno pripravljena ili duhovne vježbe ne povrate duši prijašnji zanos. Ali ako nakon ovog podizanja duša još ostaje pod dojmom uznemirenosti prouzročene novim padovima ili sjećanja na prošle, u tijeku ponovnog podizanja dogodit će se drugo usporavanje, a Bog ne želi da zbog oklijevanja i usporavanja završimo padom u gotovo neizlječivu tromost.

Što je to dakle, jadne duše, tako zakočilo vaše napore? Trčale ste prekrasno: tko vas je zadržao? pita vas Apostol. “Da se niste uznemirili kod prvog udarca, nego blago uzeli srce u ruke, ne biste pale po drugi put”.

Dušama koje padaju u nesavršenosti preporuča se strpljivost

Evo zašto ljupki svetac umnaža savjete kako bi saopćio drugima onaj “najpoželjniji mir koji je bio najugodniji, najvjerniji i neprekidni gost njegovog srca”. Eto zato neumorno preporuča mir i strpljivost, nadasve sa samim sobom.

“Ne uznemirujte se zbog vaših nesavršenosti!”. – “Čuvajte se dobro uznemirenosti i nemira, jer oni su najveća zapreka na putu savršenosti”.

“Zašto tolike ptice i druge životinje bivaju uhvaćene u mrežu? Ponajprije stoga što se, nakon što su ušle unutra, koprcaju i miču kako bi odmah izišle van! I ne zapliću li se i zamotavaju još više upravo zbog toga? Tako i mi, kad padnemo u mrežu nesavršenosti, neće uznemirenost biti ona koja će nas osloboditi. Čak će nas još više smutiti”. “Potrebno je biti strpljiv kako bismo napredovali u savršenosti, čineći uvijek s mirom u srcu ono što možemo da bismo napredovali”. “Iščekujmo, dakle, strpljivo na putu našeg duhovnog napretka i naprotiv, umjesto da se uznemirimo što smo malo učinili u prošlosti, pobrinimo se da radimo marljivije u budućnosti”.

“Ne uznemirujmo se ako uvidimo, da ostajemo uvijek novaci u vršenju kreposti, budući da se u samostanu Pobožna života svaka duša treba uvijek smatrati novakinjom, a i sav je život razdoblje kušnje. Kad bi tko povjerovao da je već zavjetovan, a ustvari je još novak, bio bi zreo za otpuštanje. Prema Pravilima ovoga Reda, novaci ne postaju zavjetovanima po svečanome slavlju, nego po izvršavanju zavjeta. Zavjeti pak nisu nikad izvršeni dokle god se ne održavaju savršeno i besprijekorno, a obveza služenja Bogu i napredovanja u ljubavi prema Njemu traje sve do smrti.”

“Ali možda će netko reći, kako da se ne žalostim ako uvidim da je napredak u kreposti usporen mojom krivnjom? O tome sam već rekao u Uvodu u pobožni život, ali ću to sad rado ponoviti, jer o tome ne može nikada biti dosta rečeno. Potrebno je oplakivati vlastite grijehe, ali dubokim, čvrstim, postojanim, staloženim kajanjem, a ne nikada uzbuđeno, burno, nemirno i malodušno”.

Mir koji je potrebno očuvati u padovima

Kako se vidi iz ovih citata i još više iz onih koji će slijediti, sv. Naučitelj preporuča mir i strpljivost sa samim sobom, ne samo pravednim i nevinim dušama, nego posebice onima koje su nažalost zgriješile.

“Ako vas ponekad iznenadi nestrpljivost, ne uznemirujte se uopće, nego se nastojte mirno vratiti u blagost”.

“Previše pretražujete o naglostima vašeg samoljublja, koje premda su česte, neće nikada naškoditi ako se zadovoljite da im reknete ne, a da vas uopće ne zbuni salijetanje i da se ne čudite njihovom broju. Idite mirno naprijed, ne mučite se mnogo kako biste postigli mir duha i učinit ćete dosta.

“Budite strpljivi sa svima, osobito sa samom sobom, s tim namjeravam reći da se ne trebate uznemirivati zbog nesavršenosti, nego imati uvijek hrabrosti dignuti se ponovno. Zadovoljan sam da započinjete svaki dan. I ponavljam da nema boljeg sredstva da napredujete u duhovnom životu, nego da uvijek iznova započinjete i da ne mislite nikada da ste učinili dosta”.

“Moći ćemo mrtviti tijelo koliko hoćemo, ali nikada tako savršeno da se više ne pobuni, jer našu će pažnju često odvratiti rastresenost ili druge stvari. A treba li se zbog toga uznemirivati i žalostiti? Ne uopće!”.

Mirno i hrabro se žalostiti zbog vlastitih pogrešaka

“Ne budite tjeskobni i ne uznemirujte se, ako u duši zamijetite još one nesavršenosti, koje ste mi ispričali, jer koliko god je potrebno odbaciti ih i mrziti ih da bismo ih popravili, ne treba se mučno, nego hrabro i mirno žalostiti, što zatim rađa čvrstu i mirnu odluku da se popravi.”. “Kad se radi o izbjegavanju zla, činimo to mirno, bez uznemirivanja, jer drukčije bježeći mogli bismo pasti i dati neprijatelju priliku da nas ubije. I pokora se mora činiti mirno, a veliki pokornik Ezekija je govorio: ‘Moja bolest će mi se pretvoriti u zdravlje.'(Iz.38,17)”. “Samo vas grijeh mora ražalostiti, ali i tada moramo zadržati radost i svetu utjehu!”.

“Tko je sav Božji, žalosti se samo ako uvrijedi Boga. Stoga, njegova žalost se pretvara u duboku, ali mirnu i miroljubivu poniznost i podložnost, zatim se podiže pun povjerenja u Božansku dobrotu, bez tuge i neugodnosti”.

“Napokon, ne žalostite se ili barem ne uznemirujte se više, da ne biste bili više uznemirivani. Ne srdite se da ne budete još bješnji, ne budite nestrpljivi zbog tih nezgodnih strasti. Ponovno osnažite vaše srce i ponovno ga blago polažite u ruke našega Gospodina, uvjeravajući vlastito srce koliko god možete da ostane u miru s vama samima ma koliko god bili bijedni”.

“Svaki put kad budete ogorčena srca, nastojte ga blago uzeti vrhovima prstiju i nikad cijelom rukom tj. osorno. Treba biti strpljiv sa sobom, pomilovati i ohrabriti vlastito srce i kad je jako uzbuđeno, držati ga na uzdi kao konja, učiniti da uđe u sebe i ne dopustiti mu da trči za svojim dojmovima”.

“Pazite dobro da se ne uznemirujete kad pogriješite, nego se spremno ponizite pred Bogom, blagom i ljupkom poniznošću, koja vas odmah dovodi do povjerenja u njegovu dobrotu, uvjereni da će vam pomoći popraviti se. Kad primijetite neku pogrešku, molite oproštenje od našega Gospodina potpuno mirno i recite mu da ste potpuno sigurni da vas i nadalje ljubi i da vam oprašta. Učinite to uvijek jednostavno i blago”.

Učinci krive poniznosti

Da bi najučinkovitije nadvladao gorke nemire, sv. Franjo Saleški se trudio otkriti njihov uobičajeni uzrok, da ne kažemo jedini: sebeljublje, traženje sebe samih u svemu. To je već rekla sveta Terezija: “Kad se radi o istinskoj poniznosti, premda duša vidi da je zla i osjeća zbog toga muku, ipak takva neugodnost nipošto nije popraćena uznemirenošću i nemirom, ne prouzrokuje ni tamu, ni sušu, nego tješi. S jedne strane, duša se žalosti što je uvrijedila Boga, dok se s druge strane otvara u nadi da će joj biti oprošteno. S jedne strane dovoljno osvjetljava ono što je zbunjuje, s druge strane hvali Boga koji je toliko podnosi. Kad se naprotiv radi o lažnoj poniznosti, koja dolazi od đavla, ne nalazimo svjetla da uočimo bilo kakvo dobro i čini se da Bog sve uništava ognjem i mačem. To je jedno od najzlokobnijih i najdovitljivijih đavolskih lukavstava koje ja poznajem!”.

Uznemiriti se nakon grijeha je zlo tako opće rašireno. “Poniziti se zbog vlastite bijede,” – rekao je jedan svećenik – “dobra je stvar, ali malo ih to čini. Uznemiriti se i rasrditi je najgora stvar, ali je svi činimo, jer uznemirenost i srdžba su dvije stvari koje odgovaraju sebeljublju!”.

Federic Ozanam oštroumno dodaje: “Postoje dvije vrste oholosti: ona koja se zadovoljava sobom, općenita je i manje štetna te druga koja je nezadovoljna sobom, jer je očekivala puno od sebe i zatim ostaje razočarana. Ova druga vrsta je veoma lukava i štetna!”.

Uznemirenost i nemir proizlaze najviše iz oholosti

Naš svetac se bori protiv svih lukavosti ove oholosti, koja se skriva pod maskom poniznosti. Nadvladava tu revnost koju ima duša, ne toliko da ozdravi, nego da se vidi već lijepom i zdravom. Ta potajna zloba zbog koje se duša ne želi izmiriti sa vlastitom savješću i bez problema se smatra nepopravljivom. Ta melankolija u koju netko tako rado upada, ta neprestana i isključiva kontemplacija samog sebe i vlastitih pogrešaka, ta potreba da se jauče više pred ljudima nego pred Bogom, ona potajna žudnja da budemo pomilovani i utješeni. Sveti Naučitelj razotkriva sve te stvari i pokazuje da se “sva ta lutanja čine po nagovoru duhovnog vođe koji se zove sebeljublje”. “Osobito se korisno možemo vježbati u blagosti kad je vršimo sami prema sebi, kad se ne ljutimo na se, ni na svoje nesavršenosti. Jer ako razum traži da požalimo i zamrzimo grijeh kad sagriješimo, ipak ne smije ta mržnja biti oštra, puna jada, gnjeva, gorčine i ljutnje. Zato uvelike griješe oni koji se srde što su se srdili, ljute se što su se ljutili, gnjeve se što su se gnjevili. Tako drže srce neprestano u srdžbi, pa ako im se i čini da je druga srdžba uništila prvu, ipak širom otvara vrata novoj, koja će prvom zgodom provaliti. Osim toga ova srditost, ljutina i gnjev na se, vodi k oholosti, a korijen im je u samoljublju koje se uzrujava i uznemiruje kad još vidi naše nesavršenosti”.

Preveliko cijenjenje samoga sebe je razlog što smo nestrpljivi i uznemireni

„Ne isplati se smesti žalošću i uznemirenošću, jer je oholost ona koja nas nagovara na smutnju. Žao nam je što nismo savršeni, ne toliko zbog ljubavi Božje, koliko zbog neuredne ljubavi koju imamo prema sebi!”. – “Sviđa nam se toliko oplakivati naše pogreške, jer to zadovoljava sebeljublje!”.

“Često gubimo mir duše i postajemo samovoljni i mušičavi samo zbog velike zaokupljenosti nama samima. Čim doista nadođe kakva protivština ili zamijetimo koju malu nesavršenost i neumrtvljenost, ili kad padnemo u malu pogrešku, čini nam se odmah da smo sve izgubili.”. “Sebeljublje je prvi izvor naše uznemirenosti. Drugi je cijenjenje nas samih. Što to znači ako nas iznenadi koja nesavršenost ili grijeh, tako da postanemo uznemireni, zbunjeni i srditi ljudi? Bez sumnje to je zato, jer mislimo da smo besprijekorni, srčani, nepokolebljivi. Kasnije vidimo da to u stvari nije tako, te se sukobljavamo, srdimo. Tužni smo i nezadovoljni što smo prevareni na naš račun. Kada bismo zapravo dobro spoznali što smo, umjesto da se čudimo kad vidimo da smo na zemlji, čudili bismo se kako možemo stajati na nogama. Eto, drugog izvora naše uznemirenosti: želimo samo utjehe. Žalimo kad spoznamo i dodirujemo rukom našu bijedu, naše ništavilo i slabost.”. “Zato pazite jako da se ne uznemirujete kad pogriješite i onda da ne budete odmah spremni raznježiti se nad vama samima, jer ovo je učinak sebeljublja.”

Nakon pada potrebno je popraviti vlastito srce blago i samilosno

Takvo je ponašanje naš svetac stavljao nasuprot uzaludnom i besplodnom nemiru i brigama koje se rađaju iz samoljublja. Izgleda da se on zauzima za obranu srca koje je pogriješilo. Toliku sućut on pokazuje za njega i naprotiv, umjesto da ga ogorči ili više uznemiri, evo kako želi da se postupa: “Ne mučite vaše srce kako god zastranilo, nego ga blago ohrabrite i privedite na pravi put”.

“Moja draga kćeri, kad primijetimo da smo počinili neku pogrešku ispitajmo prije srce i pitajmo ga je li još dobre volje da služi Gospodinu. Vjerujem da će odgovoriti potvrdno i da bi više voljeli tisuću puta smrt, umjesto da se udalji od te odluke. Poslije ga pitajmo: zašto je onda počinilo krivi korak i tako usporilo put? – Odgovorit će: bio sam iznenađen i ne znam zašto se osjećam tako trom. O, moja draga kćeri, kako moramo biti spremni oprostiti mu, budući da je pogriješilo zbog slabosti, a ne zbog nevjernosti i kako ga moramo ispraviti blago i smireno, a nikad ne pridonijeti da ga još više uznemirimo i ražalostimo!”.

“Raspoložite dušu već od jutra i u miru kroz dan vodite brigu da se često na to pozovete. Ako se dogodi nešto neugodno ne preplašite se, ne mučite se, nego, nakon što ste prepoznali grijeh, ponizite se pred Bogom i pobrinite se da odmah zadobijete mir. Kažite duši: Samo hrabro, pogriješili smo, ali sad ponovno nastavimo put i budimo pažljiviji. I ponašajte se tako svaki put kad padnete.”.

Primjeri blagog i ustrajnog popravljanja

“Za svoje pogreške trebamo se kajati mirno, ozbiljno i odlučno. Sudac bolje kazni krivca kad izriče osudu razumno i mirno nego kad je izriče naprasito i strastveno, jer sudeći u strasti, ne kazni pogreške onako, kakve su one uistinu, već prema svojem raspoloženju. Tako i mi bolje kaznimo sami sebe ako se kajemo mirno i ustrajno, nego kad se kajemo gorko, tjeskobno i srdito. Jer kajući se žestoko, ne pazimo na veličinu svojih pogrešaka, nego na svoja nagnuća. Vjeruj mi, Filotea, kao što se više doima djeteta i popravlja ga se kad ga otac ispravlja blago i srdačno, nego žestoko i srdito, tako će se i nama više ganuti srca i više ćemo žaliti kad naše srce počini kakvu pogrešku, pa ga ispravimo blago, mirno i samilosno, nego da ga ispravljamo ljutito, gnjevno i bučno.

Kad bih recimo ja živo želio da ne padnem u porok taštine, pa ipak se teško ogriješio taštinom, ne bih ovako korio svoje srce: ‘Jadniče jadni! Zar si se nakon tolikih odluka dalo zanijeti taštinom? Umri od sramote, ne diži više oči k nebu! Slijepče, bestidniče, nevjerni izdajniče svoga Boga!’ i slične stvari. No, ako ga želiš ispraviti razumno i samilosno: ‘Samo hrabro moje siromašno srce, evo nas, gle, u jami koje se toliko puta odlučismo klonuti. Ah, ustani i bježimo iz nje zauvijek! Zazovimo Božje milosrđe i ufajmo se da ćemo s njegovom pomoću ubuduće biti čvršći i krenimo putem poniznosti. Odsad ćemo više hrabro bdjeti nad sobom. Bog će nam pomoći i mi ćemo napredovati!’ Kod tog bih ukora učinio čvrstu i stalnu odluku da više neću pasti u ovaj grijeh. Upotrijebio bih prikladna sredstva i poslušao savjete duhovnog vođe. Ako ipak netko smatra da mu se ovom blagom opomenom srce ne bi dovoljno ganulo, može primijeniti čvrsti i snažniji prijekor i ukor kako bi ga potaknuo da se duboko zastidi. Samo da, nakon što ga žestoko ukori i razljuti, ipak i utješi, tako da sva njegova tuga i ljutnja završe u blagom i svetom pouzdanju u Boga. Nasljeduj onoga velikoga pokornika, koji je tješio potištenu dušu na ovaj način: ‘Zašto tuguješ dušo moja u meni i zašto jecaš? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog’.”

Izbjegavati nemir kako bismo se lakše odrekli grijeha

Suvišno je napomenuti da u svim tim tako milosrdnim porukama ne nalazimo nijednu riječ koja se miri sa tupošću i ustrajnošću duše u grijehu. A i kako možemo spavati sa zmijom u njedrima? Nadasve, kako da se ne zgraža onaj tko je u teškom grijehu na pomisao da smrt može učiniti vječnom grižnju savjesti i kaznu? Kako da se žurno ne oslobodimo okova neprijatelja, koji nas može svaki čas uvući u bezdan beznadne nesreće? I ako se radi o lakim grijesima, kako je moguće podnijeti vlastitu dušu videći je pokrivenu prljavštinama koje se toliko ne dopadaju Bogu i koje na nas tovare bremena, koja nas vuku malo po malo na zlokobnu strminu smrtnog grijeha? Ljubazni Naučitelj nas želi sačuvati od nemira da bi nam olakšao odricanje od grijeha. On zna da u nemiru i srdžbi ništa ne svršava dobro. Kao vrsni liječnik razumije da, kako bismo izvršili tešku amputaciju, prije moramo pomilovati bolesnika, umjesto da s njime strogo postupimo i uspjeh operacije će biti toliko lakši i sigurniji, koliko je više učinjena u miru. Eto zašto svetac, prije svega, želi učvrstiti mir u duši.

Kako je sv. Franjo Saleški očitovao žalost zbog lakih grijeha, a da se uopće nije uznemirivao

To što je savjetovao drugima, sv. Franjo je sam provodio u život. Držimo da je najbolji način zaključiti ovo poglavlje citatom jednog njegovog suvremenog životopisca.

“Jednog dana imao sam sreću razgovarati s njim o duhovnim stvarima i izmaknulo mi je da mu kažem kako laki grijesi, kako god bili mali, prouzrokuju uvijek nemir i uznemirenost u srcu. On me odmah ispravio: ‘Oprostite mi, molim vas, laki grijesi moraju doduše prouzrokovati žalost, ali nikad nas ne smiju uznemirivati ili srditi. Jer nemir je prouzrokovan sebeljubljem, koje se srdi zbog muke koju nalazi u vježbanju kreposti i zbog činjenice da smo uvijek na početku i ponovno počinjemo; dok je istinska žalost grijeha učinak nebeske milosti, koja nam nadahnjuje kajanje što smo uvrijedili Božansku volju našeg Stvoritelja.’ To je njegova misao o pokajanju za svagdanje grijehe i to je ono što je uvježbavao u tolikim situacijama, moleći Otkupitelja za oproštenje svojih grijeha, a da se nije ni najmanje razdražio i ljutio. Anteo, kako pričaju grčki pjesnici, boreći se protiv Ercola, nije nikad pao na zemlju, a da se nije ustao s većom snagom i jakošću nego prije. Na isti način naš svetac se hvatao neprestano u koštac sa strastima i ako mu se dogodilo da je učinio koji krivi korak, ustajao je hrabro, te mirno i spokojno ponovno poduzimao svoj pothvat, a da nije nikad odustao i da mu nije to poduzimanje dosadilo.”.